Konj u stijenu urezan

Djuro Basler

Badanjske marginalije

Slovo Gorcina '77 i '78

U ljeto 1976. godine otkrivene su u pecini Badanj, nize Stoca, gravure u kamenu sto ih je prije petnaestak hiljada godina urezao covjek kamenog doba. Sve ono sto  nam se tog trenutka cinilo poznatim stoji sada pred znakom pitanja. Hiljade godina sto su se natalozile u Badnju od vremena urezivanja likova u stijenu, pa do nasih dana, nisu nista drugo do velika enigma. Jasno nam je da je badanjski pracovjek osjetio potrebu da urezivanjem u kamen ostavi svom potomstvu neku poruku - no mi je danas vise ne umijemo procitati. Sa kakvim porivom je pracovjek u Badnju urezao lik konja?

TO JE ZACIJELO BIO HRVA'CKI KONJ !

rtezi pracovjeka, osobito oni iz pecina u Francuskoj i Spaniji, ni u kom slucaju nisu tek puka slucajnost, igra dokonih lovaca ili egzibicije umjetnicki nadarenih ljudi. Badanjski nalaz ne predstavlja neki vrhunski domet u umjetnosti kamenog doba Evrope. To je, mozemo reci, vise kamen - medjas ove pojave. Nama je on ipak osobito drag jer predstavlja veliku rijetkost u svjetskim razmjerima. Dolina Bregave njime je postala gotovo ravna dolinama velikih rijeka Starog Svijeta.

Urezana gravura danas je najstariji spomenik umjetnosti u Jugoslaviji. Premda je to naizgled primitivna tvorevina, mi joj ne bismo mogli osporiti svojstvo umjetnickog djela sve i kada bismo kao mjerilo uzeli opus jednog Michelangela, Rubensa ili Vlaha Bukovca.

Ovaj spomenik pripada regionu mediteranske umjetnosti paleolitskog covjeka. Iako savremena franko-kantabrijskoj umjetnosti sa poznatim spomenicima kao sto su Lascaux i Altamira, mediteranska umjetnost predstavlja sasvim specificnu regionalnu varijantu evropskog paleolitika. Njeni spomenici se po mnogo cemu razlikuju od cuvenih slika u pecinama na jugozapadu Francuske i sjeveru Spanije. Gravure slicne onoj u Badnju nalaze se u znatnom broju na Siciliji, u Kalabriji i u Apuliji. To su danas vec poznata nalazista Levanzo, Giglio, Niscemi, Addaura, Racchio, Romito i Romanelli.

Razlika izmedju umjetnickih djela na zapadu Evrope i ovih u jadransko-jonsko-mediteranskoj zoni odraz je razlicitih materijalnih kultura stanovnika jedne i druge regije u vrijeme kasnog paleolitika (oko 20.000 do 10.000 god. prije nas). Ljudi blize Atlantika, izradjuju alatke od kremena sasvim drugacijih oblika nego ovi uz obale Sredozemnog mora. Tim kulturama su arheolozi dali i razna imena: ona na zapadu nazvana je magdalenien, a ova na Mediteranu tardigravettien. Postojale su, dakle, nesumnjive razlike u nacinu zivota izmedju ovih skupina. Nosioci magdaleniena cine nam se kao suptilni ljudi s istancanim osjecajem za reprodukciju forme i izraza. Medjutim, ti ljudi kao da su neprodorni, staticni, gotovo skloni dekadenci: ne mnoze se, niti se teritorijalno sire, pa se zbog toga ni ne namecu drugima. Svoju umjetnost razvijaju do virtuoznosti, tolikoj, da u jednoj etapi (u Altamiri oko 15.000 god prije nas) dospijevaju na granicu manirizma.

Mediteranski ljudi, oni sa tarigravettienskom kulturom, po svojim intelektualnim sposobnostima ne zaostaju za magdalencima, ali su u bioloskom pogledu svjez i prodoran narod. Prvo bitno ograniceni na Apuliju, Albaniju i sjeverozapadni dio Grcke (oko 27.000 do 24.000 god. prije nas), oni se vremenom prosiruju prema istoku i zapadu, pa do 14.000 prije nas zaposjedaju dio Spanije, Balkan i Panoniju. Ta ekspanzija cini se da iscrpljuje njihovog genija. U borbi za prevlast na velikim prostorima, njima ostaje malo snage za umjetnicko stvaranje. Oni se zadovoljavaju tek urezivanjem gravura u stijenu i kost.

Kao dio mediteranske umjetnicke regije, badanjska umjetnicka kolonija veze se, prema nasim danasnjim saznanjima, za nekoliko vec spomenutih mjesta na jugu Apeninskog poluotoka. Slicna djela morali bismo ocekivati i u primorskim oblastima Crne Gore, Albanije i Grcke.

Kako su odrzavane veze izmedju udaljenih pokrajina kao sto su Apulija i Hercegovina, kada znamo da pracovjek nije preplivavao nepregledne vodene mase?

U doba cvjetanja paleolitske umjetnosti prilike u Sredozemnom moru bile su sasvim drugacije nego su danas. Jadransko i Jonsko more bili su tada za 100 (a uz dalmatinsku obalu zbog kasnijeg tonjenja tla, i do 150 metara) nizi od danasnje razine. Paleolitski ljudi kretali su se uz tadasnju obalu negdje izmedu Korcule i Visa, gdje su morali preplivati danas vec nestali donji tok Neretve, pa veliku rijeku u produzetku Pada, ili jedan do dva morska tjesnaca izmedju Lastova i Palagruze. Uska su bila i Otrantska Vrata izmedju Jadranskog i Jonskog mora.

Gravura konja u Badnju nije bila anatomski savrseno reproducirana figura. Za tadasnjeg covjeka, kako se cini, nije bilo vazno kako ce biti predstavljen lik, nego vise ono sto je tim trebalo biti receno. To je, uostalom, i bio smisao paleolitske umjetnosti. Njenim autorima lebdjele su pred ocima, prije svega, potrebe magije - ona je bila osnovni pokretac umjetnosti. Sve drugo pokoravalo se tom principu.

Umjetnost paleolitskih ljudi je ikonografski tocno odredjena, pa su i vrste likova bile unaprijed fiksirane u svom izgledu i medjusobnom rasporedu unutar vece kompozicije. Teme su obicno lovackog sadrzaja. Osnova ove umjetnosti bilo je vizuelno ovladavanje zivotinjama, simbolika nadmoci nad prirodom. Ta davna covjekova zelja zapisana je, uostalom, i na prvim stranicama Mojsijeve Geneze.

Pracovjek se ocito utjece nekoj visoj sili koja treba da mu osigura bogatu lovinu.

Ne znamo danas kako je on zamisljao tu tajnu i nevidljivu pomoc u lovu. Pretpostavljamo tek da su njoj u cast oslikavane pecine zivotinjama obasutim strelicama.

Sa ovim slikarijama kromanjonski covjek legitimira se pred nama kao zacetnik evropske umjetnosti, jer Michelangelo, Rubens i Vlaho Bukovac nisu nista drugo do sljedbenici onih anonimnih slikara iz Lascauxa, Altamire i Badnja.

Djuro Basler; Slovo Gorcina '77, '78